Planino,
put mi zastaje u tvom oku,
cilj na tebi tražim.
Dlanovima ti obasipam Sunce po koži.
usnama ti budim mirise jutra,
potokom strasti šapućem dolinom tvog tela,
iz kapljice užitka gledam vodopad tvog srca,
odnosi me u vir sreće...
Daleko, visoko...
Doživela sam jesen u raju! Zaista, ovozemaljskom raju.
Mestu Belogradčik na Staroj planini.
Mestu gde pesnik stilista ne mora da gradi stilske figure rečima,
jer one već postoje, na zemlji istinske u materiji lepe.
Tu su se Bogovi igrali s Vilama, Boginjama i Nimfama i vajali u kamenju i pesku i ostavili, zaboravili...
Ostadoše tragovi poljubaca, dečak školarac, majka s detetom, meče, figure okamenjenog drveća s tragovima sveže mahovine, početkom novog stvaranja života i sve u nijansama crvenkasto-žuto-braonkastih preliva. Gromade između drveća, istinskog jesenjeg...
Jeseni, sad mojim rečima opisanom: Muzika lišća što stope nas šetača ostavljaju, nekom vesele, nekom tužne, čežnjive, meke, ali skladno spojene ritmom hoda i cvrkutom odbegle ptice. Ovde se doživljava tišina veličanstva, ruka tvorca, kao spoj okamenjene i žive jeseni.
I Rimljani, kao veliki osvajači lepota i prostranstva poželeli su da to ovekoveče, omeđe bedemima, tvrđavama, da kamen ne pobegne kamenu.
Svi pesnici i slikari zatečeni na ovom prostoru postaju samo loši amateri
ako požele da doživljeno prenesu na svoja platna ili pretvore u reči. Baterije
aparata i filmovi kamera se istroše baš ovde, ali prave slike najdublji trag
ostavljaju u komori duše, zauvek.
Stvarnost za trenutak zatvori oči
ko prolaznik što se tu nađe
A tren je čudo!
Oko prirode plavo i široko
Pokriva svet čari, istine i neistine, magija i bajki
I izazovne Đavolice, lepotice
Gorde, visoke, okrutne
Ogrnute tek ovlaš velom beline
Što s neba Bog im šalje
da shvate da su međ ljudima
ukroti ih zbog izazova
I uzdaha što mame prolazniku
Neveste, ponajviše gole
Ostavljene u okamenjenom bolu
Za njima niko ne plače
Stoje nemo oči u oči s prirodom
I pridošlicama.