Skromno iskustvo u penjanju po stenovitom terenu obogaćeno je usponom na Maglić sa prijevorske strane, koji sam sa Tomicom izveo juna 2005. godine.
Poslednjih 200m visinske razlike savladjuje se penjanjem uz vertikalnu stenu, bez ikakvog obezbedjenja (ako ne računamo davno postavljenu sajlu koja je u prekidu na nekoliko mesta i ne treba joj “verovati”).
Negde na pola uspona postavio sam sebi pitanje: “A kako se vratiti?“ Stena uz koju se penjem sastoji se od rušljivog kamena i svaki je potrebno nekoliko puta ispitati, da li će izdržati moju težinu i oslonac. Konačno na vrhu! Strah i pitanje: ”Kako nazad?”
U društvu sam sa vodičem kome verujem i sa kojim sam već bio na nekoliko akcija. Ta činjenica smanjuje moj strah i paniku od povratka. Nakon kraćeg razgovora sa njim, ponovljenih saveta i ohrabrujućih reči polazimo nazad. Spuštamo se oprezno, proveravamo svaki kamen na koju stajemo ili za koji se hvatamo. Posle “provere” vodiča koji je išao ispred mene, stena koja je delovala kao idealna za oslonac survala se u ambis, što je još jedanput pokazalo da je teren po kojem se krećemo takav da je svaki korak, i pri usponu i pri silasku, vredan apsolutne koncentracije.
Samopouzdanje mi se vraća i najteže deonice savlađujem sigurno i bez straha, ali sa dužnom opreznošću. Ovakvi usponu su nezamislivi (sem ako ste dovoljno iskusni) bez vodiča u koga imate apsolutno poverenje, koga poznajete i koji je u stanju da vam pomogne u svakom trenutku. Takodje je neophodno da se na ovakav uspon krene potpuno odmoran i opušten, da bi se sva koncentracija usmerila na penjanje, odnosno silazak.