Ako se neka planina posebno prepoznaje po godišnjem dobu, onda je to Visitor u jesen. Godišnje doba nosi pečat posebnosti kod svake planine, jer se ona zavisno od tog doba javi uvek drugačijom, nanovo lepom, ponovo otkrivenom.
No nije svako doba godine isto kod svake planine. Kod Visitora je jesen najzanimljivija, i to period kada se upale sve moguće boje ove planine. Mešavina četinarske i listopadne šume, te livade koje menjaju boju, ili u nižim predelima zelenilom odskaču od okoline, omogućavajući nastanak kolorita boja, koje su jarke, zelene i crvene, žute i kafene, pa onda pomešane do neodređenosti.
I jezera će tada više pomodreti, pozeleneti, a onda primiti ostale boje okoline.
Izmaglica ovom koloritu nije smetala, čak mu je doprinosila, kada smo se u jesen 2005. godine uputili ovamo, i to Kata, Bilja, Vlada, Andrija, Ljuba i ja.
Glavni putnik bila je Kata, devojčurak koji je uz strmine ove planine nosio ranac veći od nje, a spavala je sa nama u kolibi koja drugima izgleda kao nužno sklonište, dok smo mi tu organizovali život dostojan planinara. Na najviši vrh se sa nama popela uz maglu, vetar i kišu koja nas je natopila do kože.
Istina, nije se ponovila prehodna godina, kada smo ovde u kolibi slušali muziku udara vetrova i gromova, u ritmičnim naletima, pomerajući krov i razbacujući iz uglova pod krovom sve što se tu našlo, uz delimično prokišnjavanje, kada su neki zbog svega toga ostali budni celu noć, a drugi uživali upravo u toj neverovatnoj muzici.
Razmišljajući opet o visitorskim jesenjim bojama, shvatite da su one nagoveštaj proleća, a najlepše boje ostaju u vama.