Mora se zabeležiti sastav ekipe koja pope Srednji vrh Stola: Marko Čeliković, Borisav Čeliković, Elizabeta Kurela, Dobrica Dabović, Miroslav Ostić, Mirko Dulović i Tomica Delibašić.
Penjanje Babinog zuba, ovde najvišeg vrha, jeste poseban doživljaj, naročito ako se prethodno dožive stene na ulasku u Đedov do, gde se ne vidi otvor među liticama, tako da se stenje naglo otvori, pa se onda krene ka vrhu, gde na kraju strmina zahteva opreznost. Retki posetioci se ovde upisuju u planinarsku svesku.
Ipak, Istočni vrh Babinog zuba je nešto što posebno treba opisati. Penjanje je moguće od nižeg dela, recimo uz središnji levi procep, pa ukoso na greben, koji se potom prati.
Ovde se ne penju planinarske ekipe, već samo retki planinari, koji moraju imati solidno iskustvo u penjanju stena, praktično sa alpinističkim predznanjima, tačnije iskustvo u slobodnom penjanju. Nije dovoljno znati kako se popeti, već se mora primetiti da je još nezgodnije spuštanje, naročito ako se ne zapamti i shvati način kako se vratiti. Onaj ko ne shvata da treba da se vrati, a da je to često teže, te da se nekada mora vraćati putem kojim se nije popeo, pa ne zna da se u pravilu odozgo ne vidi ono što se vidi odozdo, - individualnim penjanjem rizikuje previše. Ovaj vrh na to upozorava.
Ako je Vanja kod Srednjeg Stola „imala poštedu“, ovde se pokaza njena odvažnost i sigurnost u steni, a na to sam motrio, dajući joj zadatak da ide iza mene i prati način mog kretanja. Tako ovaj vrh popeše: Dobrica Dabović, Miroslav Ostić, Vanja Pavlović i njihov vođa.
Sinjajevino, pesmo neopevana! Zar je moguće da će proći godina dana, kada ćemo se opet videti?