Penjanje Srednjeg vrha Stola izvedosmo iz pravca Projetišta, idući prvo stazom od Kokorovca, pa ispod stena, preko šumovite strmine. Kada posle jednog polukružnog kuloara, gde nije moguće penjanje, a gde su u vrhu Male vode, priđosmo velikom siparu i otvori se naredni procep naviše, poče uspon koji potraja više od dva sata, odnosno ukupno oko tri sata.
Centralni deo kuloara izbegavamo, zbog pokretnosti materijala, pa idemo levom stranom, sve vreme hvatajući se za stene, ali i za travu busiku, čija gustina omogućava čvrstinu i održavanje nesigurne ravnoteže. To je kretanje cik-cak, stalno tražeći mogući pravac kretanja. Gore visoko se vidi jedan vrh, kao obla glava, ali to nije sam vrh, već odatle ima još oko 150 m visinski, a tu levo je voda Malih voda što se sliva niz stene i moguće je, ako se nesto izgubi visina, napuniti čuturu. Velike vode su nešto dalje, ka Zavodištu, ali su one vodom slabašnije, pa na njih ne treba računati.
Završni uspon je najteži. Tu se mora ulaziti u procep stena, a pred samim grebenom je glatka i skoro vetrikalna ploča, do te mere nezahvalna, da nije moguće izlaženje bez nekog pomoćnog sredstva. Dole zjapi provalija. To je prolaz za divokoze, kada ih lovci nateraju sa jedne na drugu stranu grebena. Mirko je očito jedini znao za taj jadac, jer da ne bi njegovog konopca, na kom nas je povlačio, tu niko ne bi sam izašao. Prethodno je njemu trebala jedna „lopovska“, pa oslonac na tuđe rame. Ovde sam ga morao pitati, da li ima siguran silaz na suprotnu stranu, jer primećujem da se istim putem ne možemo vratiti. Još samo to, shvatam, pa nema opasnosti.
Gledam u Elizabetu koja je iskusna planinarka, ali joj treba pomoć, pa i hrabrenje, ali i u još dečaka Marka, koji prvi put penje nešto ozbiljnije i dobro se drži, idući sa tatom, ali svakako niko od njih nije nešto slično penjao. Na kursevima se vežba samo vezivanje i osiguranje, ali nema nečega ovakvog, konstatuje Dobrica. Elizabeta, koja je prethodnog vikenda sa mnom pela Očnjak, konstatova da je ovo puno zahtevnije i ozbiljnije penjanje, jer ovde nema ni staze ni obezbeđenja. Tamo se, kao i ja, skandalizovala grupom mladih koji su prvi put peli ozbiljniji vrh, pa našli da to bude Očnjak, a uz to im je trebalo za uspon oko 7 sati više nego nama. Uz sve to su pošli u broju neprimerenom za ovakve uspone, tako ugrožavajući jedni druge, pre svega obaranjem kamenja, ali to je možda objašnjivo ako je njihov vodič takođe prvi put penjao isti vrh. Neki od ovih nazovi planinara to nikada neće ni postati, a neki će se vrlo retko i naći na planini. Očnjak jeste ozbiljan za neiskusne, ali i suviše naduvan.
Ovde sam naprotiv, Elzabetu više puta morao bodriti. Ovo je iskustvo. Koncentracija i međusobno poverenje, pa pomoć čim zatreba, ovde se pokazuju. Penjačka ekipa na ovakvom usponu je jedan organizam. Zato takva ekipa mora biti malobrojna, jer se ovde obaranjem kamena direktno ugrožava saputnik. U jednom trenutku sam sam pokrenuo veliki pločasti kamen, koji je očito stajao na sitnijem pokretnom kamenju i počeo da klizi, pa je i mene mogao odneti, da nisam odskočio. Marko koji je bio najbliži, morao je takođe skokom u stranu da ga izbegava, a na opasnost ga je upozorio moj povik, koji je, kažu, bio takav da su svi poskočili i na to obratili pažnju. Čitava ekipa ovde mora da se čuje i vidi, da bude na okupu i da svako vidi šta ko drugi radi.