Rtanj, planina na pola puta od Paraćina ka Zaječaru, sa svojim prepoznatljivim kupastim vrhom, što se vidi izdaleka, izazovan je za planinare, naročito u zimskim uslovima. Ako se akcija izvodi početkom januara, kao vesnik uspešne planinarske godine (kako sam je nekada najavljivao kada sam je propagirao), a tada zima pokaže prve zube, - uspon na ovu planinu se pretvarao u proveru zimskih planinarskih sposobnosti. To je ujedno bila akcija za sticanje samopouzdanja, za izazov zime.
Pre desetak godina, pa i do pre četiri godine, zime su bile očito oštrije, sa više snega i izrazito nižim temperaturama, pa je tada Rtanj bio pravi doživljaj. Udari vetra i hladnoća na grebenu i posebno vrhu planine, uz visok sneg, ostajali su sećanju. No zime su se promenile, i poslednjih godina i na ovoj planini nije bilo nekadašnjih uslova i izazova. Rtanj je postao pitom i drugačiji. Valja istaći da ovde ima uslova za organizovani doček većih planinarskih grupa, kakav nema skoro ni jedna druga planina Srbije, a ako u to doba ima dovoljno snega, eto svih uslova za planinarsku manifestaciju, koju sam nekada sa Vlastom Marjanovićem iz “Kopaonika” propagirao. Bilo je to i onda kada smo jedini iz Beograda, ili sa par ljudi išli na akciju.
Deset godina zaredom, ista akcija. Uvek Rtanj u zimskim uslovima, početkom
januara.
Tako je bilo i ovaj deseti put, 12. januara 2008. godine.
Ako idete na isti vrh deseti put u zimskim uslovima, to je zaista nesvakidašnje i poseban doživljaj. Logično je da očekujete da se to zabeleži. Ovaj put sam startovao kao 378 (čuo sam brojača da to kaže), pa se na pola staze probio do čela. Dalje sam probijao prtinu ka vrhu sa dvojicom odvažnih momaka, koji su tu bili jači i ja više bio konsultant kuda krenuti, jednim iz Bukovca, saznajem da se zove Željko, i drugim iz Smedereva, -Darkom sa kojim sam prošlog leta popeo Bobotov kuk sa Žabljaka u potpunoj magli, kada se drugi (čutava grupa) nisu usudjivali da nekuda dalje krenu. Bilo mi je ugodno sa njima dvojicom sa severne strane planine prvi biti na vrhu. Dakle, kako valja, sa prvima i najizdržljivijim na vrhu. Jubilarno.
Sve je bilo za pamćenje, ali za mene i to da je organizator, koji za deseti uspon dodeljuje značku koju naziva zlatnom, pored značke koja je amblem domaćeg planinarskog društva (razumem da je to njima najznačajnije) i ništa više na njoj ne piše, - propustio da nama dvojici osvajača te značke, dodeli i zahvalnice koje su deljene za učešće planinarskim društvima, pa su deljene i za jednog člana društva koji prvi put učestvuje. Nama bi to bilo značajnije, jer bi pisalo za šta se zahvalnica dodeljuje, a mi bismo to svakao čuvali za uspomenu, za razliku od mnogih koji ni do kuće zahvalnice nisu doneli. Tu bi bilo naše ime i oznaka za šta se dodeljuje, što nema na znački.
Prvobitna neverica i mišljenje da se propust može naknadno ispraviti, prešli su u razočarenje, sa saznanjem da organizator ovo nije shvatao kao svoj propust koji uz izvinjenje sam treba da ispravi. Organizator ne mora da daje nikave značke, on se za to samoinicijativno potrudio i za to ima pohvale, ali ako se nešto radi, treba znati kako i za to imati organizacionog osećaja. Pa drugi osvajač iste značke lepo mi kaže: ko je uopšte znao da smo mi jubilarni deseti put ovde i da smo “zlatni”. Zaista je sve bilo ćutke. Istog smo utiska da se ovoj akciji i u ovoj organizaciji više nećemo vraćati. No videćemo.
Rtanj ostaje ono što je bio, planina svih nas i takvoj se stalno treba vraćati, ako Bog da stoti put.
(NAPOMENA: Po objavljivanju ovog teksta, zahvalnice su poslate na Planinarski savez Srbije, i to dana 25. marta 2008. godine.)