Maja do maje, imena raznih i nerazumljivih, pa bezimene maje, kao nepristupačne neme devojke, sve vrh do vrha, vezan ili odsečen dubodolinama. Čini se ipak da vrh Maja Rosit i njegovo okruženje, kao i još neki vrhovi sa crnogorskih Prokletija, stvaraju utisak visokih no i za sposobne planinare dosta lako prohodnih strmina, ali ako idete ka vrhu Jezerce i gledate okolne vrhove, shvatite i nešto sasvim drugo. Tamo tek postoji mnoštvo stena koje se ne daju lako popeti, a stenovitom moru vrhova nema kraja.
Avgusta 2006. organizovano smo posetili Prokletije, sa glavnom namerom da penjemo Maja jezerce. Bi tu moja ekipa iz Beograda, ali i drugih gradova, zajedno sa ekipom iz Kraljeva koju je vodio Bine. A nas četvoro doputova ranije, pa prethodno 18. avgusta iz Vusanja pope Maju Kolatu, i to tri njena vrha za šta nam je bio potreban čitav dan, čak i više vremena i napora nego što je zahtevala Maja jezerce.
Ako je dolina kojom se penje ka Kolati lako prohodna, kada se iz nje izađe i skrene desno ka vrhovima, nailazi teren gde je potrebna koncentracija, radi osećaja ravnoteže među kamenim neravnimama. Tu se gubi i snaga i treba je imati dovoljno.
Potom će se na prilazu vrhovima, sa prevoja skrenuti ka stenovitom međuvršju, gde se i leti sneg belasa, a litice treba peti uz serpentinaste zaobilaske i presecanja, gde nam pomože i sveže postavljena markacija.
Tri vrha se penju iz istog prevoja, kažu da je tu dobra i zla Kolata, pa vrh Kolate, najviši vrh na albanskoj teritoriji. Dobro i zlo se ne razaznaju, vrh ih prekriva i maju isti zastor, na njih se uz gubitke visine kreće sa istog prevoja. Odavde su divni pogledi prema jednoj dolini na albanskoj teritoriji i vrhovima koji je okružuju.