Vrh Maja jezerce, sa svojih 2694 metara, jeste najviši vrh Prokletija, a o njemu sanjaju mnogi, pa i oni koji su popeli Karanfile, Očnjak ili Trojan, odnosno vrhove doline Grbaje, gde postoji dom Planinarskog društva „Radnički” iz Beograda. Lokalitet Grbaje omogućava, zaista, da se upoznaju Prokletije i njihovi vrhovi koji su u Crnoj Gori, sa svom svojom lepotom okomitih stena i strmina kojima se valja peti. Međutim, ostaje čitavo prostranstvo visokih vrhova, koji se nalaze u susednoj Albaniji i koji su posebno atraktivni, ali i ređe posećeni. Tamo je Maja jezerce, ili Jezerski vrh, a okolo u nedogled mnoštvo vrhova iznad 2500 metara. Ne mogu se svi vrhovi pobrojati, a ni pogledom obuhvatiti, a slika je najzanimljivija kada je okrenete sa međusobno udaljenih vrhova, kao što su Maja Kolata i Jezerski vrh
Prokletije prosto ne liče ni na jednu planinu sa ovih prostora, jer se sa svojim prostranstvom, koje je celokupno u stenovitim visokim vrhovima, mogu porediti sa Alpima ili Karpatima. Ali ovde divljačnost izjedenih litica, većim delom teže dostupnih, dolazi više do izražaja i daje sliku koja je u skladu sa nazivom masiva planine. Ovakva slika se još više vezuje za albanske vrhove, te tako dobija potpunije značenje.
Predeo proklet i uklet, sa lednicima koji večito ostaju i svojim prostranstvom, kao onaj ka vrhu Jezerce, nemaju premca u okruženju. Ako tu ni u avgustu nećete sresti guštera, sresti ćete biljne vrste koje ne poznajete, jer je ovde njihova endemičnost valjda normalna. Tu je čitav niz ledničkih jezera, visoko u vrhovima, a ta jezera mogu i da privremeno nestanu, zavisno od količine snega i karaktera leta. No lednik iznad njih, sakrivenu dolini na putu za Maja jezerce, ostaje večito.
Obično planinski masiv ima glavnu skupinu vrhova ili vrh, po kome je prepoznatljiv i u odnosu na koji se orjentišete, ali kod Prokletija sve to ne važi. Razuđenost venaca stenovitih vrhova i njihovih ukrštenih grebena, sa dubodolinama koje ih presecaju, kojih ovde ima na svakom koraku i to je jedna karakteristika prostranstva, takvi su da kada se nađete na jednom kraju planine, čini vam se da jednu celinu znate i da ste bitno sagledali, ali kada odete na drugi kraj, vidite da je ono samo bio krajičak. Ući dublje u Prokletije znači ujedno da ne znate gde je uopšte centralni deo tog prostranstva.
Nigde kao ovde iz drugog pravca ne možete tako lako prepoznati ni poznate vrhove, jer dobiju drugi oblik i utope se u tepih sličnih vrhova. Ulaskom u albanske Prokletije vidite da je tamo njihovo čitavo nepregledno prostranstvo. Uvek vidite neke nove vence, izjedene stene, te tako svuda naokolo, bez kraja i logike. Takve su Prokletije.