Najviši vrh Prokletija, Maja jezerce, veliki jezerski vrh, - takav je u svakoj prilici, a kada treba savladjivati snežne prepreke, dakle zimi, postaje još veći i izazovniji. Jezera i završni strmi uspon ovde su prepoznatljivi i ostaju u sećanju. Dana 15. marta 2008. godine bio je jedan takav uspon, zakazan u ime Planinarskog društva “Radnički” iz Beograda i planinara iz Plava, a okupio je oko 65 planinara iz raznih krajeva, dok se na sam vrh popelo više od 50 planinara.
Zaštitni znak bio je Poljak Kamil, koji je iz daleka doputovao za ovu priliku. Uporno je hteo da pomaže onima koji su probijali prtinu ka vrhu. Visoki sneg se dobrim delom propadao. Kamilu neću zaboraviti da me nesebično dovezao do Berana i omogućio da stignema na autobus. A iskreno se obradovao mojoj knjizi.
Nasuprot Kamilu, koga je izazov ovakvog vrha doveo izdaleka, bilo je i onih koji su pred izazovima najvišeg vrha odustali. Onaj ko je nedavno popeo Akonkagvu, recimo, videći ozbiljnost završnog uspona, vratio se bez razmišljanja. To je normalno, shvatam, jer Akonkagva i sluzi za lečenje planinarskih uobrazilja. To mnogi kažu, jer tamo nema ovakvih izazova, tehničkih elemenata, a dostigne se zavidna visina.
Sve se oko vrha vrti, on je taj cilj, motiv. Jezera kojih ovde ima leti, sada su zaledjena i čine snežnu dolinu preko koje se ide. A tamo gde ima stena, sve je zaravnjeno, pa se sipari koji su leti problem sada lako penju. Ipak je od Zastana, gde sam spavao i odakle smo krenuli u 2 sata, bilo potrebno 9 sati do vrha, a to je omogućila i prtina do prvih jezera, koju prtinu je prethodnog dana napravila grupa planinara koja je gore u šatorima prespavala.
Opet sam sa našao sa Željkom iz Bukovca, momkom punim snage koji je sa zadovoljstvom i uz pomoć nekolicine, probijao sneg. Videlo se da u ovakvoj grupi, gde nema solidarizma i organizacije prvih, koji se smenjuju i raspoređuju snage, štede jedni druge, - teško da bi se šta uradilo bez navedenih par momaka. Tim pre što je ovde bilo dosta neiskusnih, a snežni uslovi su omogućili da se i oni popenju na sam vrh. Valjalo je samo probiti prtinu. Kod silaska su bile potrebene dereze, da se ubodom pete nalazi oslonac i ravnoteža u snegu gde cepin ne funkcioniše, zbog nedovoljne čvrstine snega. Otuda su Željko i njemu slični bili poželjni, a ja sam im više služio kao onaj ko zna kuda se kretati, gde je pravac. Naravno, ponekad menjajući prvog. Ipak je na kraju, kod završnog uspona, Željko podneo glavni napor, a njega sam tražio da krene prvi i trebalo ga je samo usmeravati.
Valjalo je samo videti kako se Željko radovao svom izlasku na vrh, gde je stigao kao prvi pred grupom koja mu je pomagala.