Kada smo već kod zabluda, analizirasmo i skicu staza za penjanje Zagradca, na Kapi Moračkoj, koji na sajtu daju nikšićki planinari, pa ostasmo ubeđeni da crtač svakako taj vrh nije tuda popeo, jer preporučuje nešto što mi nikako nećemo nikome savetovati da pokušava. Ono što oni nazivaju putem preko trave i lakšom varijantom, to je linija visećeg procepa, koji se izdalje vidi, i gde je sitni pokretni kamen, pa se crtaču čini da je to put. Ovde za još skoro 45° treba poći udesno, pa kroz dva obruča stena naći prolaze. Ipak, tačan je opis grebenske teške staze i grebenom se crtač kretao, a taj greben nije prohodan iz pravca Lastve, jer posle par težih elemenata postoji vertikalni presek od stotinak metara dubine. Ali zabludama nema kraja, jer se neko potom zapita kako to da se u novoj knjizi o crnogorskim planinama navodi da na Stožcu postoji kutija sa pečatom, a nje nema. Pa nema je možda dvadeset i više godina, a ima je u vreme Cerovića, koji je radio pionirski posao i planine prolazio, pišući knjigu. Ja bar nisam pisao knjigu kao ovi autori, naslednici Cerovića, i imam opise staza zasnovane na sadašnjem stanju i ličnom iskustvu.
Ono što je još gore, shvatismo zašto su svi prozori na vikendicama na Kapetanovom jezeru mali i metalni, a i sve legende o stanovnicima ovih krajeva pobledeše. Obiše nam od turističke agencije iznajmljeni kombi, ostavljen kraj kuće na raskrsnici na Barama Bojovića, a meni ukradoše cepin marke camping. Sve to u vreme kada je retko ko stigao do jezera i katuna, jer smo i zastali zbog snežnih prepreka.
Vratimo se ipak onome što ostaje da se kao lepo pamti.
Naša sipmatična ekipa za tri dana pope šest vrhova iznad 2000 m, a tu se posebno obradova najmlađa saputnica Vanja, što poče da skuplja ovakve vrhove, kao trofeje. Tu su tri vrha na Maganiku, Međeći vrh, Kokotov vrh i Petrov vrh, vrh Lastva (2226) na Kapi Moračkoj, Suvi vrh (2058) na Stožcu i njegov najviši vrh Stožac (2141), sa silaskom na Manito jezero. Sutradan je trebalo da popnemo oba Žurima, ali nas neki lopov u tome spreči i pokvari fantastičnu planinarsku turu, a svome kraju dade ružnu sliku.
Evo naše ekipe: Čeliković Borisav, Vanja Pavlović, Dragiša Đurić, Mira Bijelović, Ljuba Radovanović, Goran Bivolarević, Nebojša Radeka, kao i vozač Nebojša Ilić koji se vrati sa kombijem sa kartonom umesto jednog stakla, ali pope Međeđi vrh i Kokotov vrh, sve posle neprospavane noći, zatim se oduševi Kapetanovim jezerom, no ne i ljudima koji su mu priredili navedeno iznenađenje. A autor teksta osta bez cepina, koji u planinarenju glavu čuva, ali će nabaviti novi. Srećno i lopovu!