Na Rekočici nas sačekuje iznenađenje, da je glavni šumski objekt, koji je prošle godine bio tu, izgoreo (zapaljen?), a pomoćni je sada glavni i lepo nam posluži. A jednom sam u orjentaciji i pogrešio, i to penjući Petrov vrh, a evo kako. Kod teksta o orjentaciji napisah da se mora grešiti i tražiti rešenja, da bi se znala orjentacija. Tako se stiže iskustvo.
Do sada sam se peo ka Petrovom vrhu od Rekočice i u knjizi opisao pravac ka Prijevoru, pa gerbenom kraj Čakmakovog vrha, što je ipak najatraktivnija varijanta. Sada odlučih da idem pravcem koji drugi preporučuju i koji je jednostavniji, uz to kažu markiran (ovde tog skoro nema), a to je pravac od Rupe Stanjevića. Produživši dalje uz brdo, stigosmo do izvora Studenac i kod dve lokve, na kamenu ima strelica na desno i oznaka za Đedov do. Znajući za Đedov do na suprotnoj strani grebena, pod Petrovim vrhom i prema Veljem Dubokom, bio sam ubeđen da to skretanje na istok ide ka Prijevoru, odakle se staza levo spušta u Đedov do, najveći cirk na području Maganika. Zato krenem stazom naviše, gde na velikom kamenu ima markacijaska crtica, ubeđen da ide ka Petrovom vrhu, koji markirant ne pominje. Ali ne lezi vraže, markacija nestaje, put na koji izjazimo ide suviše levo i, verovatno je to pravac za Žutu gredu. U dilemi da li se vratiti do Studenca i tako gubiti visinu, ili nastaviti tražiti rešenja, odlučih se na ovo drugo, na skoro nemogućem terenu, kakav samo Maganik pruža. Na desnoj strani, kamo treba skrenuti, zastrašujuće stene opominju na bezizlaz, ali se slične stene keze sa svih strana. Neko predlaže put ka dolini za koju ja vidim ne samo da nije na pravcu, već da se na desno kuda treba krenuti završava okomitim liticama. Gledajući tamo, osetih nemir. Bojazan. I stene se narogušiše, zacvokotaše i opomenuše. Ljuba, koji je samnom iskusio dosta takvih situacija, pa ne samo da zna mene, već i šta tada treba činiti, kaže: "Ideš polako i razmišljaj, niko ne ide ispred tebe i nema komentara!" Nastupi mir u meni, nama i okolini.
Gledajući u kartu, gde sam otprilike i gde je Petrov vrh, vidim da je vrh na severoistoku, po suncu znam gde je to, ne vadim kompas, ali u tom pravcu direktno nije moguće, niti se vrh vidi. Odaberem na tom pravcu cilj, prevoj na vrhu gde se vidi prohodan teren, pa dolinom u polukrugu idem tamo, vodeći računa o stenama, škrapama i snegu koji ih skriva. Odjednom, nakon penjanja, sa vrha sve vidim, odavde je Petrov vrh najlepši, a dolinu treba obići u polukrugu, bez gubitka visine. Stene to omogućavaju. A za povratak, sa vrha vidimo da kroz dolinu i šumovite levkove koji se nastavljaju, postoji pravac ka Rupi Stanjevića, koja je locirana. Dolina alpska, puna snega i okružena stenama što kriju vrhove, pa zato iz ovog pravca, da smo ovuda došli, nije lako da se neznanac opredeli u kom pravcu da se penje. Čak ni da otkrije gde je Petrov vrh, jer je okolo venac stena skoro podjednake visine. Treba se nekako opredeliti da se penje na desnu stranu strmine. Na kraju ispade da je naše penjanje bilo dobro, a ovaj povratak još bolji. Samo siguran u ono što je video i ko uvek zna gde mu je cilj, kad ga ne vidi i kad mora krivudati, može da se vrati putem kojim nije došao, a mi to ovde učinismo, i čak u donjem delu nađosmo markaciju do Studenca. Da li markirant onu zapadnu dolinu pod Petrovim vrhom, kroz koju se vratismo, naziva Đedovim dolom, ostade nepoznanica.