Posle zime obično leto dolazi. Leto na planini naročito. Ako zima pokupi jesenje boje i belinom ih obavije, a proleće ih ponovo nađe i osveži, leto će im dati zrelost i za jesen ponovo pripremiti. I tako neprestano.
Ipak, nije svako leto isto. Ono provedeno u Kučima 2006. bilo je moj poslednji neotkriveni crnogorski planinski kutak, ostavljen za neku drugu, dakle, ispade ovu posebnu priliku. Uvek treba imati takav kutak, planirani no još neosvojeni vrh, a posebno nepoznati prostor kao izazov. Bez toga nema draži, planinarenja, a i planinarska orjentacija ostaje samo teorija.
Nepoznatoj planini se, po mogućnosti naravno, prilazi sa lakše prepoznatljivog pravca i posebno je bitno ako se može širi prostor prethodno osmotriti sa nekog vrha. Maglič, kao onaj Maglić na granici sa Bosnom, trebalo je da bude prethodna osmatračnica, a i pozdrav terenu. Ispade drugo, da je penjanje Magliča na kraju ture i da se sa njega vidi kako je još moglo biti. Plan je dakle bio jasan, pa i kako to sve činiti, a ostalo što su nekako drugi zamesili, od voza koji je kasnio već u startu, onemogućivši nas da stignemo na planirani linijski prevoz za Verušu i da prvi dan uopše planinarimo, do podgoričkih besmislenih maltretiranja, gde se nije moguće informisati o rasporedu lokalnih prevoza, niti takav raspored kao istaknut postoji. Prostorom smo ipak u celosti ovladali.
Leto na planini, gde imate reku Verušu, izvorišnu sastavnicu Tare, koje ime dobije kada se spoji sa vodama Opasanice, a obe ove reke pokupe sve potoke koji otiču presecima vrhova i dvema većim dolinama, smeštenim međ Žijovom i Komovima i na pravcu ka severozapadu, jezera kao što su Bukumirsko i Rikavačko, smeštena među vrhovima zavidne visine, njih desetak iznad 2000 m. Takvo leto je stvoreno za planinara.
Ovaj prostor leti sa razlogom oživi, u dolini reke Veruše i istoimenom mestu su brojne vikendice, zatim katuni u nešto visočijem Mokrom, a i jezera i njihova okolnina su idealno mesto za stada koja se tada ovde nalaze. Ipak, malo je planinara.
Aca, Ljuba i ja provedosmo u ovom prostoru četiri dana (28. do 31.jula), popesmo prvo Vilu (2093m), na granici sa Albanijom, kupasti šiljak slikovitog imena što se ogleda u Rikavačkom jezeru, za šta je sa Bukumirskog jezera bilo potrebno 12 sati, a sutradan Surdup (2184m), najviši vrh Žijova i uopšte ovog prostora, njemu susedni Štitan (2172m), pa kada nas kiša i magla odvrati od Treskavca, spustismo se sa grebena i preko doline popesmo Torač (1882m), a na kraju, u odlazećem danu Maglič (2142m).
Bilo je to naše zajedničko leto. A kada dođe ovakvo leto, njegove boje ne blede.