Spuštanje neću posebno opisivati. Ipak treba naglasiti da nije dobro da neko ide ka vrhu, a da je potpuno nesposoban za spuštanje, da ne može na nogama da stoji. Time stvara probleme ne samo sebi, već i drugima. Da je pala magla, bilo bi većih problema. Kod spuštanja sreo sam, negde ispod Skale Pastuhove, koja je na visini od 4800m, neku grupicu koja tvrdi da je kamp tu negde levo (kameni vršci malo podsećaju), iako ima još dosta do dole, a kamp je desno od puta ratraka, a ne levo. Dešava se da u magli planinari ovde zalutaju i ne nađu kamp, pa zaspu i ne probude se. Konačno, orjentir je to da postoji jedan pravac kretanja ratraka i da su na snegu vidljivi tragovi, a postojeći objekti su kraj tog puta. Istina i to u magli treba zapaziti. Lako se može proći. Sve je jednolično i isto, a dugo traje.
Kako tek sad spavate u visini od 4200m. Kao da je to vaša normalna visina. Ujutro je trebalo spremiti šatore, sići do 3500m, odakle ide gondola. To je moguće plaćanjem ratraka, ili bar ih angažovati da prevezu stvari.
Nedaleko od šatora i niže od njih je planinarski dom, ali manjeg kapaciteta i teško je računati na siguran smeštaj. Uvek ima posetioce. Ima i kontejnera koji se ovde ne vide. Gore je stena, vulkanska, to se jasno vidi, sa imenima onih koji su ostali ovde negde zauvek. Moj komšija, inače Rus, diže šator. Stvari tovarimo u ratrak, a drugim i mi silazimo.
Sledi opet smeštaj u hotelu Elbrusija. Ah, to kupatilo! Tu vidim po spuštenoj koži podočnjaka, da je bila počela faza dehidracije, ali toga već ujutro nema. Uz kreme se i lice brzo vraća, iako je izgled mnogih takav da to treba samo osetiti. Lice je tvrdo i bolno, garavo, usne teško održava i labelo. Do Moskve to uz muziku nestaje. Tamo valja videti ne samo Crveni trg, već glavni trg unutrašnjosti Kremlja i njegove kule. Mnogo toga.
A onda sledi let do Beograda. Ostaje sećanje na jednu dobro organizovanu i izvedenu medjunarodnu ekspediciju, a ovde su dati utisci bez zadrške, onako kako mogu biti od koristi onom ko krene u ove krajeve i slične ekspedicije. Ako je nešto bilo delikatno, upravo je to istaknuto, do kraja potencirano.
A onda se na sajtu Planinarskog društva Pobeda pojaviše prve slike sa Kavkaza, medju njima ova moja, na kojoj u prvi mah sebe na čelu ne poznah.
Da li sam ja to stvarno bio na Kavkazu i vrhu Elbrus? Možda je to bio samo san. Još kakav san.