Došlo je veče pred uspon. Rano se legne, a kako se ustaje u ponoć i kreće u jedan sat, neko spava neko ne. Bitno je da opusteno ležiš, pa ako san dođe. Isto tako je bitno da si prethodnih večeri imao bar par sati kontinuiranog spavanja i ostalo sa prekidima. Sutradan će jedna od borbi biti sa snom, odupiranje snu, naročito prisutno kod onih koji nisu dovoljno pripremljeni i imaju problema sa adaptcijom, ili čak visinskom bolešću. Bitno je da si ujedno pripremljen za hladnoću, posebno da imaš potkapu, dobre rukavice, ali i da imaš zaštitu od nemilosrednog sunca. Krema, kapa i naočare nisu dovoljni, potrebna je maska za lice, bar neka krpa, marama kao rezerva. Valja zaštiti i nos.
Noćne i jutarnje temperature su vrlo niske, a čim sunce ogreje dolazi do promene. Prvo se štitiš od hladnoće, zatim od jakog sunca. Kako se u noći ide polako, da li samo zbog toga, meni počinju da zebu prsti nogu. To ipak shvatam da je zbog nešto debljih novih čarapa i što su cipele zato delom tesne, što svakako znam da može da izazove promrzline. Kako to traje, na kraju Vladi kažem da krećem napred malo oštrije, da se zagrejem, pa ovo ubrzo prestaje.
Ah, taj prevoj! Drugačije sam ga zamišljao. Očekivo sam odatle ozbiljniju strmiju stazu. Istina, ako je sasvim zaledjena podloga i nema nogostupa, ima problema, jer se ne smete okliznuti, padina jeste jednolična, ali i duboka dolina. Idem sa derezama i štapovima, cepin ne upotrebljavam. Idem pre grupe koja odmara pred odlučno penjanje. Preko strane se penje, što je olakšanje.
To je ta željena slika! Do vrha je preostalo samo to. Sam sam. Ne krećem odmah dalje, već sednem i čak za trenutak zadremam. Znam da su dole na prevoju, kažu, neki zaspali večnim snom, ne probudivši se. Kako se u snu nivo cirkulacije krvi smanjuje, moguće je “otići“ i na plusnim temperaturama, kazu do +5. Zato se ide u grupama, jer pojedinac lako otplovi. Iza mene tek kreće kolona i mogu odremati, pomislim. Dovoljno je za trenutak osetiti san, preseći ga i snaga ojača. Trgnem se i krećem gore. Tamo je jedan Gruzijac koji slika moje uzbuđenje. A i ja se sa njim slikam. Slika nas Dragan Bogdanović. Ja sam bio više zadihan, jer sam trgnuvši se iz sna krenuo oštro. Vedro nebo omogućava vidike i doživljaj.
Ostajem poduže u osmatranju okoline. Nikuda ne žurim. Potpuno sam svež. Na vidiku je neobičan splet vrhova, kao da nije jul, već zima. I ne vidi se kraja ni početka. Pogledajte samo ovo.
Dolaze polako moji u grupicama. A onda se setih obećanja maleckoj Biljani, makedonskom devojčetu, te krenem u spuštanje da je sretem, pa ću ponovo gore ako treba. Obećanje je obećanje, a njoj ovaj uspon mnogo znači. Ako treba pomoć, tu sam. Kako domet mobilnog postoji, a nije rukama hladno, otkucam poruku, ali neće da ode. Krećem dole.
Ide naporno, ali ipak ide. Ne predaje se ona, iako su vidljivi tragovi visinske. Zajedno ćemo na spuštanje koje nosi više opasnosti.
Bilo je to 5. jula 2008. godine.